Opatija se nekada zvala Opatija Svetoga Jakova, jer se tu nalazila benediktinska opatija. Riječ opatija, kao i riječ opat, dolazi od hebrejskog (aramejskog) abba, što znači otac.. Tako bi se opatija na hrvatski mogla prevesti kao očevina. Prema Pravilu sv. Benedikta samostan je kuća Božja, a opat vrši svoju očinsku službu u ime Oca nebeskoga. Tako i mi u ovoj opatiji Sv. Jakova gledamo očevinu Oca nebeskoga. Tako gledamo i na grad Opatiju – kao očevinu Oca nebeskoga.
Opatija je bila bogata očevina Oca nebeskoga.
U tom bogatstvu prepoznajemo najprije benediktinski samostan. Osnovan je vjerojatno u 12. st., ali je zbog čestih turskih provala napušten u prvoj polovici 16. st. Nakon opata benediktinaca samostanom upravljaju opati komendatori; prvi je bio senjski biskup Živković . Od 1555. samostan vode augustinci Sv. Jeronima na Rijeci, a od 1723. isusovci. Kasnije opatija bi ustupljena riječkom kaptolu i inkorporirana kaptolskom arhiđakonatu. Naslov opata Sv. Jakova nosili su riječki arhiđakoni od 1773., a riječki biskupi od 1925. To redanje raznih upravitelja nije samo znak velikih neprilika u povijesti Opatije, nego i znak još većeg bogatstva očevine Oca nebeskoga.
U bogatoj ostavštini opatije Sv. Jakova nalazimo i misal na staroslavenskom jeziku. To znači da su benediktinci imali službu Božju i na narodnom jeziku. Sigurno je i njihova zasluga što se na području kastavske župe glagoljica održala sve do 19. st. Zar i to nije bilo bogatstvo opatije Oca nebeskoga?
Do opatijske crkve Sv. Jakova bi kasnije uređeno najveće kupalište u austro-ugarskoj monarhiji. A da se kupači ne kupaju samo u more, nego i u rijeci Božje milosti, u Beču odlučiše sagraditi novu crkvu i uz nju novi samostan. Blagoslov temeljca nove crkve blagoslovi tršćanski biskup Nagl 1906., a gradnja bi povjerena olivetancima iz opatije Tanzenberg kod Celovca u Koruškoj. Oni useliše u novosagrađenu samostansku zgradu 1909., ali Prvi svjetski rat prekide gradnju crkve, kad radovi dođoše do krova. Nakon rata austrijske monahe zamijeniše talijanski, iz matice Monte Oliveta. Oni crkvu pokriše i 1927. u njoj bogoslužje započeše. Poslije Drugoga svjetskog rata talijanske benediktince zamijeniše hrvatski. Oni tu ostaše od 1948. do 1961, kad se peseliše na Ćokovac, a na njihovo mjesto dođoše isusovci. Prohujaše dva svjetska rata, ali nikada ne prohuja jedan jedini pravi mir, mir Opata nebeskoga koji je svoju očinsku dobrotu iskazivao po benediktincima i isusovcima, po poznatim i nepoznatim crkvenim službenicima.
U kastavskom statutu iz 1490. stoji da je opat svetoga Jakova va Opatie, bio dužan sljedeće: na blagdan sv. Jakova dati čuvarima grada mjeru vina, četvrt vola i dvanaest hljebova; na Spasovo svakom sudioniku procesije po jedan hlibac, a svima po jednu mjeru vina; sucima i satniku u Kastvu svake godine po jednu mjeru kestena.
Procesija! Nije li povijest Opatije, tako bogate Božjim darovima, kao jedna svečana procesija? U toj velikoj procesiji ne možemo prepoznati sve sudionike; samo Bog zna koliko ih je bilo u tisućgodišnjoj povijesti ovoga kraja! Ipak, zamjećujemo u njoj biskupe raznih biskupija – senjske, tršćanske i osobito riječke. Gledamo u njoj benediktinske opate i druge redovničke poglavare, mnoštvo monaha i drugih redovnika, iz raznih zajednica i iz raznih naroda. U toj dugačkoj povijesnoj procesiji sudjeluju i predstavnici građanske vlasti raznih vladara. Tu je i nepregledno mnoštvo naroda, ne samo hrvatskog nego i brojnih posjetitelja iz drugih naroda. Vrijedni narod ne ide praznih ruku. Monasi nose liturgijske knjige, neke su od njih i glagoljske, da mogu moliti i da po molitvi mogu raditi. Narod Božji nosi „hlibce“ i vino, nose plodove svoga rada. Sve je to bogatstvo Očeve očevine, Njegove Opatije. Sve je to dinamika života! Procesija!
Hoće li ova procesija stati? I Opatija nestati? I Očeva očevina propasti?
Ne će! Ne će, jer Opatija svog Opata neće zaboraviti!
Ne će, jer Bog je opat svoje Opatije!
o. Jozo Milanović, OSB