/Iv 6,24-35/

 

Isus se predstavlja kao kruh, kao hrana za život vječni. Ta je hrana važnija, neophodnija, bitnija od zemaljske hrane. Onome tko dođe Kristu neće nedostajati hrane koja hrani pravi život i onaj koji vjeruje u njega nikada neće iskusiti žeđu ljudskih pustinja.

Vidjeli smo da kroz obilje sjemenja i plodova Bog daje čovjeku da shvati da je to obilje znak nečeg drugog. Bog naznačuje da on samoga sebe nudi čovjeku kao hranu njegova života. Isus sebe naziva kruhom života. Isus se predstavlja kao onaj koji u sebi ostvaruje potpunost preobilja Božjih darova, nudeći čovjeku najveći i najdoličniji dar sudjelovanja u božanskom životu.

Kada se govori o Kruhu života, općenito mislimo na Euharistiju. Euharistija kao Kruh života je sam Isus koji nam se daje kao hrana. Da li postoje neki vidovi našeg ljudskog i kršćanskog života gdje se Krist očituje kao naša hrana?

1– Krist nas uči da ispravno tumačimo jezik svoga tijela. Po svom tijelu doživljavamo iskustvo gladi. Tjelesna glad je natjerala mnoštvo da potraži Isusa kako bi on ponovio umnoženje kruha. Isus kaže mnoštvu da u njima postoji jedna potreba kojoj je ta glad znakom. On pokušava da mnoštvo nazre da je drugačiji kruh od onog iz pekarnice potreba za život čovjeka.

A taj Kruh postoji i nudi se čovjeku. «Ja sam kruh života», kaže Isus. Danas je u tome što za taj Kruh nedostaje teka, duhovne gladi. Tom Kruhu nedostaje to što ga čovjek ne želi. Isus pokušava, polazeći od tjelesne gladi, probuditi duhovnu. Govori o vječnome životu i kaže da je on za njega hrana.

Mi ne znamo dovoljno po govoru našega tijela prepoznati govor cijeloga našeg bića. Kada je našem tijelu potreban kruh i naše srce jednako tako treba hranu. Kada naše tijelo trpi, možemo, pomisliti da u cijelom našem biću postoji potreba da sudjeluje u križu. Kada se naše tijelo osjeća dobro možemo pomisliti na sretan sklad milosti koja u našoj dubini sve stavlja u red. Za dan kada će naše tijelo umrijeti već sada možemo svoju radost hraniti obećanjima nade.

Krist nas, polazeći od materijalnog kruha da bi navijestio Kruh života, poučava da otkrijemo u tjelesnim stvarnostima svoju duboku potrebu za posjedovanjem pravoga života, života kojemu je on hrana.

2. – Krist nas nadahnjuje da s ljubavlju izvršavamo volju Očevu.

Čovjek je biće koje se ne može hraniti samim sobom, osim kad bi bio Bog. Kada čovjek nastoji da se hrani samim sobom, svojom vlastitom voljom, svojom sebičnošću, on se truje. Da bi živio, potrebno mu je da se hrani izvan sebe. Dubina njegova bića zahtijeva kao hranu da bude ljubljeno i da ljubi. Potrebno mu je da nekoga ljubi i da ono nekoga ljubi. Isus kaže: «Moja je hrana vršiti volju onoga koji me je poslao» /Očevu/. Vršiti volju Očevu bio je konkretan način kako se Isus, Bogočovjek, hranio primljenom i darivanom ljubavlju.

Isus je za nas Kruh života. Koji je to konkretan, stvaran, način kojim nam je taj kruh darovan? Mi primamo Euharistiju, ali kako Euharistija postaje hranom za naš svagdanji život, 24 sata na dan? Naša neprestana euharistija sastoji se na stvaran način u tome da vršimo poput Isusa volju Očevu. Isus nam daje tek, snagu, za to i on je u tome naša hrana.

Krist je za nas lomljenje kruha, on je za vrijeme našeg dana prisutan u našim redovitim dužnostima koje vršimo iz ljubavi. Naređujući ih Otac nas ljubi, a mi ljubimo njega izvršavajući ih. Otac nas ljubi u svome Sinu Isusu kada vršimo tu volju. U tom smislu sve je božanska hrana, ništa nije sporedno. Hranjen tim kruhom, kršćanin je jak, radostan, sretan.

3. – Krist nas uči da se za puno življenja trebamo hraniti ne samo nečim, nego Nekim.

Svi smo u opasnosti da «postvarimo» svoj život. U našem društvu koje se naziva potrošačkim, mnogo je ljudskih vrijednosti potopljeno u stvarima. Neki blagdan /sjetimo se Božića/ može postati festivalnom trgovinom. Neka majka može biti nedovoljno prisutna kod svoje djece, jer radi da bi isplatila otplatu za novi auto, novi televizor, itd… Publicitet uvjetuje duhove i zaustavlja ih na predmetima. Zato oni konačno počinju biti smatrani nužnima. Ne posjedovati stvara osjećaj mučnog nedostatka kao što je nedostatak hrane. Materijalistička društva ne prepuštaju nimalo mjesta Bogu. Kada Živi više nije tu, preostaje prevlast stvari i uveliko «postvareni» život.

Krist nas upozorava. Kaže nam da se ne mučimo i ne težimo za onim što traje jedan dan, nego za onim što traje za vječni život. Život nije samo prirodna snaga. Za kršćanina život ima Ime, on je uosobljen, zove se Isus Krist. «Ja sam Kruh života». Što je važno? Važno je ići Kristu, vjerovati u njega, slijediti ga. Tada umjesto da nestane u pepelu stvari ljudsku osobu uzveličuje osobom Sina Božjega. Svagdanji život više nije potreba stvari, nego uzvišenje samoga sebe u prijateljstvu s Kristom.

A. DEGEEST