10. veljače 2013. – DAN BRAKA

5. NEDJELJA KROZ GODINU

Prvo čitanje: Iz 6,1-2.3-8

Čitanje knjige proroka Izaije:

One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: “Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” Tad čuh glas Gospodnji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: “Evo me, mene pošalji!”

Riječ Gospodnja!

Pripjevni psalam: Ps 138,1-5.7-8

Pred licem anđela pjevam tebi Gospodine.

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca

jer si čuo riječi mojih usta.

Pred licem anđela pjevam tebi,

bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojem

za tvoju dobrotu i vjernost,

jer si nada sve uzveličao obećanje svoje.

Kad sam te zazvao, uslišio si me,

dušu si moju pokrijepio.

Nek` ti zahvaljuju, Gospodine,

svi kraljevi zemlje kad čuju riječi usta tvojih,

nek` pjevaju putove Gospodnje:

“Zaista, velika je slava Gospodnja!”

Gospodine, tvoja me desnica spašava!

Gospodin će dovršiti što započe za me!

Gospodine, vječna je ljubav tvoja:

djelo ruku svojih ne zapusti!

Drugo čitanje: 1 Kor 15,1-11

Čitanje prve poslanice Korinćanima

Braćo!

Dozivljem vam, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.

Riječ Gospodnja!

Evanđelje: Lk 5,1-11

Čitanje svetog evanđelja po Luki

U ono vrijeme dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Riječ Gospodnja!

Draga braćo i sestre, Božji prijatelji i Božji blagovjesnici!

Sa svime što se događa oko nas, postajemo svjesni da se moramo svrstati zaista tamo kamo pripadamo. Danas je Svjetski dan braka, dakle, dan temeljne, najmanje stanice ljudskoga društva. Rekao bih da se ne zamaramo s onim što nismo, pozabavimo se onim što jesmo i to na način da budemo što očitiji svojom prisutnošću u svijetu i našem društvu gdje živimo, upravo onim što jesmo, što vjerujemo a iza čega čvrsto stojimo na temeljima ljudske prirode i življenog evanđelja.

Izaija se prepao svojeg životnog zadatka, osjećao se malenim, nepodobnim, čak u strahu za vlastiti život. Doživio je Božju veličinu i svetost, našao se u Božjem svetištu. “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!” Slično se može osjetiti svaki naš „mali čovjek“ pred zadatkom i problemom našega današnje izazova: posvjedočiti svetost i veličinu kršćanskoga braka. Jao meni, propadoh. Običan sam čovjek, pun nedostataka, slabosti i mana, kako svjedočiti za nešto tako važno i sveto.

Izaiju je spasio anđeo Božji: „Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: “Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” I mi smo, braćo danas oko Božjeg žrtvenika na kojem se prinosi Isus za spas svijeta pod ovom svetom misom. Naše je usne dotakla Božja ljubav u daru krštenja kad nas je poljubio i prigrlio sebi kao ljubljenu djecu, u Pričesti kada je ušao u moje srce, u krizmi kada me prosvijetlio i posvetio za svjedoka u ovom svijetu.

„Tad čuh glas Gospodnji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: “Evo me, mene pošalji!”“To je Izaiju oslobodilo straha i osjećaja nedostojnosti i krenuo je; postao svjedok i prorok, sigurno najizazovniji i najcitiraniji sve do danas.

Danas će opet dotaći Isus i moje usne, njegov oganj ljubavi osloboditi će me od straha, osjećaja nedostojnosti i ja mali običan čovjek svojim životom i ponašanjem svjedočiti ću životom ono što živim. Vi parovi: da ljubite jedno drugo kako nas je Isus učio; da opraštate jedno drugom što god se neugodno dogodilo i zbilo u vašem odnosu, da zacjeljujete rane od povreda jedno drugom upravo onom ljubavi o kojoj govori sv. Pavao pišući Korinćanima – da je prava ljubav dobrostiva, strpljiva, da ne traži svoje, sve razumije, sve prašta i ta ljubav nikada ne prestaje. Život je svjedočanstvo za Život i to će naša djeca upijati i učiti, sila i zaštita Duha Svetoga biti će im pratnja da ne skrenu s pravoga puta.

Iza svakog svjedočanstva stoji uvijek onaj Živi, Uskrsnuli koji se javio apostolima onim redom kako nam kaže drugo čitanje koje smo netom čuli. Apostol Pavao bio je progonitelj i mrzitelj Isusa i njegova Puta. Susreo je Gospodina, obratio se, nije se zaustavio na oplakivanju prošlosti i vlastitih zločina koje je počinio ubijajući nevine ljude koji su povjerovali da je Isus Mesija i Božji Sin. Iskoračio je naprijed i postao gorljivi svjedok i putnik, izgarao je za to Ime… i pod kraj života piše… „…milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“

Toliko je izrečeno ovih dana riječi o braku i odgoju djece. Rečeno je puno, ali i znamo da je nemoguće definirati brak, bračni život u dvoje, prerastanje to dvoje u troje, četvero, petero, šestero itd. To je život. Brak postaje obitelj nadolaskom dara rađanja života, odgoja, razvoja odnosa uz utjelovljenje predane ljubavi, one osjećajne i one koja je odluka čvrsta i ustrajna, dok nas smrt ne rastavi; onakve ljubavi kojom Krist ljubi Crkvu (nas ljude) i snagom koje se prikazao i predao potpuno za nas na drvu križa. Ta naša ljubav predanja u braku duboko je ukorijenjena u tajnu Isusova života, muke i uskrsnuća i pobjedu slavi nad mržnjom, svakom vrstom sebičnosti i krutog egoizma koji stavlja čovjeka namjesto Boga u centar osobnog života.

Kad su se ljudi naslušali Riječi o Kraljevstvu Božjem pozvao je Isus Petra:

“Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

I mi kao kršćani katolici trudimo se obrazložiti svijetu da je brak, nešto lijepo, sveto, nešto što usrećuje srce čovječje, da je čovjeku prirođena težnja za takovim zajedništvom punim sigurnosti, slobode, predanja i ljubavi, da je to zajedništvo sakrament, znak Božje zauzetosti i ljubavi za čovječanstvo, da je izvor života, da smo pozvani zajedno s Bogom stvarati život, nešto najljepše i najsvetije na tom svijetu… no …ljudi nas ne čuju, ne vide, ne shvaćaju…

Petar je poslušao i bacio mrežu a kad je vidio golemi ulov spontano je uskliknuo: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi.

Hrabrost vjere u ovoj godini vjere traži i od nas da – Izvezemo na pučinu i bacimo mreže za ulov, za novu evangelizaciju. Očito nismo shvatili Isusa dovoljno radikalno, ozbiljno i doslovno. Izazov današnjih događanja u našoj domovini traži to od nas. A što reče Šimunu vrijedi i za nas: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Oni ostaviše sve i pođoše za njim.

„Poći za njim“ novi je oblik „sigurnosti“: pouzdati se u Očevu brigu i providnost jer on daje da sunce izlazi nad dobrima i nad zlima. Dok zasigurno znamo pravednik moj od vjere živi“. Ne gledajmo život ovozemaljski, on je uvertira u vječnost. Samo s pogledom u vječnost možemo shvatiti ovu borbu između dobra i zla za gnijezdo ljudskog života. Amen.

P. JOSIP SREMIĆ, DI