NEDUŽNOST CRTANIH FILMOVA?!

 

Obraćam Vam se s izuzetno bitnim pitanjem.

Kao otac četvero djece, svi su u vrtičkoj dobi, damo ponekad djeci da pogledaju koji crtani film. I sami već znaju upaliti i pogledati. A kupili smo im i tradicionalne crtane filmove tipa crvenkapica, snjeguljica i 7 patuljaka… Ali u svima (čak i u tradicinalnima), posebno ovima koji se daju na televizijama (Nova, Rtl, HTv) nailazimo na čudnovate stvari. To su sile, borbe dobra i zla s velikom prisutnošću magije i čarobnjaštva. Tradicionalni u sebi imaju magiju, pojavi se zastava s mrtvačkom glavom na par sekundi. Ne bi to primijetili da nismo s njima gledali crtane filmove. Te su stvari dobro prikrivene. Teletabisi, wingsice, ben ten i većina ostalih imaju u sebi ženske principe, muške principe kao bogove, pretvaranje ljudi, strojeva u neke čudnovate sile, pa korištenje nekih sila da bi se „pomoglo drugima“. Sve je to vrlo lijepo upakirano u lijepom celofanu, svega po malo, a ispod toga se potiče nekakav panteizam, čakre, magične sile. Djeca dolaze do toga da prstom upiru jedni u druge i govore tim i takvim silama da ti se dogodi to i to (wingsice). Čak smo primijetili da naša djevojčica kad sjedne ne odvaja pogleda od tih crtanih filmova, a sutradan je neraspoložena i bezvoljna.

 

Pitanje: što ja kao pojedinac mogu učiniti, osim da zabranim crtane? Djeca se ipak s njima međusobno pozabave i igraju se likova iz tih crtanih. Što Crkva sa svom vlašću koja joj je dana od Isusa Krista može učiniti za našu djecu? Ako sada ne počnemo izgrađivati te generacije, ne samo pojedinačno nego i zajednički, što će biti od našega društva za 20 godina? Svi će se baviti magijom. Nemojte mi reći: neće. Jer preko podsvijesti, ali i svijesti sve to polako prelazi u njihove svagdanje razgovore, igre, interese. Tako to u kasnijoj dobi postaje normalno. Nemojte mi odgovoriti da magije nema i da nije prisutna. Nadalje, zašto naši oci Biskupi – s pravom ih nazivamo Ocima – ne posvete tome području vremena pa zaista ne pogledaju par crtanih filmova koji se daju za djecu, pa ako sam s pravom zabrinut, ne oglase na sva zvona: čuvajte djecu?! Uostalom, u rukama Biskupa je velika moć. Ne reče li sv. Pavao: prijeti, opominji, naučavaj, bilo to zgodno ili nezgodno? Nismo li se svi, od običnih laika pa do Biskupa – svi uljuljali, pa jednostavno kažemo: ne možemo mi tu ništa, to su komercijalne televizije itd. A katolika puna Hrvatska, ha? Pričajući s dosta ljudi vidim da mnogi to ni ne uviđaju, pa me zanima jesam li ja u zabludi ili bi stvarno nešto trebalo učiniti?

——————————————————————————— Tomislav P., zabrinuti otac

Odgovara: Ivan FUČEK, DI ——————————————————————————-

Ne, Tomislave, nisi u zabludi. Vaš roditeljski poziv (zvanje) nije samo primiti djecu nego ih i odgojiti u duhu evanđelja tako da, kada odrastu, budu Božja djeca, skromni „kao Isus“… Blaženi papa Ivan Pavao II. u Pismu roditeljima (1994.), priznaje teškoće odgoja djece danas. Ali koplje ne smijete baciti u trnje, inače izdadoste svoje roditeljsko zvanje. Ako darivajući život, roditelji sudjeluju u stvarateljskom Božjem djelu, odgajajući oni postaju sudionici njegove očinske i ujedno majčinske pedagogije.

O Tebi i o supruzi ovisi odgoj djece! Obitelj je temelj osobne izgradnje, zajednice društva i Crkve. Taj se odgoj ne može i ne smije „preskočiti“ i prebaciti na nekoga drugoga: na vrtić, školu, vjeronauk… Od roditelja ovisi budućnost života djece: radostan ili žalostan život, život u vjeri ili u nevjeri, ćudoredno ispravan život ili ćudoredno neuredan – pokvaren život. To, Tomislave, nije da se prestrašiš, nego da shvatiš i hrabro u dubokoj ljubavi prema djeci i Bogu prihvatiš svoj vrlo odgovoran zadatak odgoja.

 

1. U poštovanju i ljubavi prema djeci. Stručnjaci bilježe da danas u prosjeku dijete prosjedi pred TV 10 do 15 tisuća sati, neki u dobi od 5 godina – 30 sati tjedno. Sve se svodi na vizualnost, na virtualni, ne realni svijet, sve na doživljaj kroz sliku pred ekranom. A koje su to slike i prizori što kao zbrkani „filevi“ ispunjaju dječju psihu, maštu osjećaje? Što možemo očekivati od djece kojima je nerijetko već u temeljima poljuljan ili srušen osjećaj za ćudoredno, religiozno, duhovno, čednost, stid, pogotovo za evanđeoske vrijednosti, koje se ne vide, a zahtijevaju pristanak vjere i život po njoj.

U „ranom djetinjstvu“ (od 1. do 3 godine) opaža se napredak u govoru, pamćenju, stvaranju navika, u odvajanju od majke, u prvim načinima samostalnosti, u „dječjoj kreativnosti“ kod igre, u spajanju i rastavljanju igračaka, pa u kompliciranijim radnjama. Pretjerana kontrola i zahtjevnost roditelja u to doba u djetetu rađaju sumnju i stid, što može ostati obilježje njegove osobnosti cijeli život. Roditelji (odgojitelji u „vrtiću“) imaju pronaći mjeru, uvijek u ljubavi (!), između prevelike popustljivosti i pretjerane odlučnosti. Sv. Terezija od djeteta Isusa, sjećajući se nekih prizora iz dobi od 4 godine, piše: „Cijeli moj život svidjelo se dragome Bogu da me okruži ljubavlju, moje su prve uspomene pune osmjeha i najnježnijih milovanja“!

 

2. Dijete između 4. i 5. godine zapaža spolne razlike. To u njemu stvara mnoštvo problema. Ono želi ustanoviti odakle ta razlika: je li urođena ili stečena. Zato u toj dobi postavlja roditeljima, osobito majci, sasvim anatomska pitanja, koja se nama mogu činiti vrlo naivna, ali su djetetu od presudne važnosti. Na takva pitanja treba djetetu s ljubavlju točno odgovoriti, prikladnim dječjim rječnikom i svom delikatnošću kako ta materija traži. Ali moramo biti svjesni da dijete u tome ne ćemo nikada posve zadovoljiti jer se u njemu javlja već novi „zašto“. U toj je dobi izvanredno radoznalo. Želi sve vidjeti i čuti. Što nije nećudoredno nego znak sazrijevanja.

A ključ je normalna razvitka, ne samo dječje spolnosti nego zdravespolnosti za čitav život (u 6-oj god.) događa se tako zvana identifikacija s roditeljem istoga spola (dječaka s ocem, djevojčice s majkom). Ne samo Freud nego mnogi katolički psiholozi i pedagozi o tome raspravljaju. Ne dogodi li se takva identifikacija, tj. ako se dječak ne otkine od majke i djevojčica od oca, može se kasnije ispoljiti u homoseksualnosti i lezbizmu.

 

3. Otac djecu odgaja hrabro i mudro, majka s puno nježnosti, oboje s velikom ljubavlju. U toj dječjoj dobi ničem se čuditi, ničega se prestrašiti, ništa prepustiti slučaju, ulici, pokvarenjacima. Vaša su djeca i Vi ih do kraja volite. Pa kad na TV u crtanim filmovima s njima opažate čudnovate stvari, borbu dobra i zla, magiju i čarolije, pretvaranje ljudi u neke strojeve i čudnovate sile, ženske principe, muške principe kao bogove, korištenje nekih sila da bi se pomoglo drugima, a sve to prikriveno, upakirano u lijepom celofanu, a ispod svega se krije nekakav panteizam itd., pa „djeca dolaze do toga da rukama upiru jedni u druge i govore: tim i takvim silama ti se dogodi to i to… Čak smo primijetili da naša djevojčica kad sjedne ne odvaja pogleda od tih crtanih filmova, a sutradan je neraspoložena i bezvoljna.“ – Ova zadnja dva opažanja već dosta zabrinjavaju.

 

4. Što učiniti? Nije li Vam palo na pamet, da iza crtanog filma, koji ste vidjeli s njima zajedno, smjesta da upriličite „okrugli stol“? Otac i majka vode analizu dotičnog filma i točno po pitanjima upravljenim djeci crtu po crtu prikazuju i tumače: 1) što je tu dobro a što je nedobro, maglovito, dapače zlo? 2) zašto je dobro ili nedobro? 3) kako bi trebalo biti a nije? 4) što to znači za njihov dobar odgoj? 5) kako to utječe na njihove mlade duše?

Brinuti se kod toga da svako od djece dobro shvati što su roditelji kazali pa da umije i sebi i drugima isto protumačiti. Ako roditelji kod toga na zgodan, ne nasilan i strog način, nego i opet nježno i s ljubavlju uspiju čuti što djeca misle, kako su prihvatili dobro i odbacili zlo, znači da je „okrugli stol“ uspio s dobrim plodom. Tom metodom, ubacivši koji mali tekst iz Biblije i koju zajedničku molitvu, raditi drugi put, deseti put, petnaesti put! To znači odgajati i ništa prepustiti slučaju, šutnji, bez riječi, nebrizi, bez komentara; što je najgori način ne/odgoja.

 

Tada se istom može nešto očekivati i od Vlasti, od škole, od Crkve, od Biskupa, a sve to po inicijativi Vas dobrih laika koji imaju u tome vlastita pozitivna iskustva! Ne bojmo se! Isus Krist je s nama koji vjerujemo, nadamo se i u njemu ljubimo druge!